STERNBERG, Josef von

STERNBERG, Josef von (pr. ime Jonas Sternberg), am. redatelj, scenarist i snimatelj austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 24. V 1894 — Hollywood, 22. XII 1969). U SAD od 7. godine. Nakon neredovitog školovanja i povremenih povrataka u Beč, sa 17 godina zapošljava se u film. kompaniji u New Jerseyju: isprva kao asistent montaže, potom montažer i scenarist. Za I svj. rata bori se u am. vojsci; nakon rata putuje po Evropi i asistira raznim redateljima, a 1924. dolazi u Hollywood. Prvim filmom Lovci spasa (The Salvation Hunters, 1925), s radnjom u nastambama od blata u San Pedru, realiziranim vlastitim novcem (4800 dolara) pod očitim utjecajem Pohlepe (1925) E. von Stroheima, oduševio je Ch. Chaplina, M. Pickford i D. Fairbanksa, koji mu nude da snimi filmove s njima ili za njih. Različiti pogledi dovode do toga da film Neželjene posljedice (Back-wash) sa M. Pickford nije realiziran, a Žena s mora (Woman of the Sea, The Sea Guli, 1926) sa E. Purviance (u Chaplinovoj produkciji) nikad nije prikazana. Angažiran od kompanije Paramount, 1927. režira remek-djelo Podzemlje (Underworld) prema priči B. Hechta, prvi ambiciozniji prikaz svijeta gangsterâ, kojim ujedno demonstrira specifičnosti svog stila s akcentom na plastičkoj ljepoti slike i s posebnim smislom za atmosferu ambijenta (na tom su tragu i Dokovi New Yorka — Docks of New York, 1928). God. 1930. režira prvi uspjeli zv. film u Njemačkoj — Plavi anđeo (Der blaue Engel) prema romanu Profesor Unrath H. Manna, o starom profesoru (E. Jannings) koji se zaljubljuje u barsku pjevačicu Lolu-Lolu, ženi se njome i napušta svoj društv. položaj, te doživljuje najteža poniženja, da bi se — napušten zbog mladog ljubavnika (H. Albers) — vratio u školu i umro za svojom katedrom. U potrazi za glumicom koja bi odgovarala liku beskrupulozne ali neodoljive zavodnice, S. se odlučio za malo poznatu M. Dietrich, koja tom ulogom postaje zvijezda (bacivši donekle u zasjenak Janningsa, zbog kojeg je film i bio realiziran). Iako sniman u otežanim uvjetima još neusavršene zv. tehnike, zahvaljujući novostvorenom tandemu Dietrich/von Sternberg i dotad neviđenoj erotskoj atmosferi ostvario je svjetski uspjeh, ne samo kao rodonačelnik erotskog filma, već i uzor (i do danas) mnogih djela s tematikom Njemačke onog doba.

Vrativši se u Hollywood, realizira niz melodrama bizarnih zapleta i s egzotičnim likovima, s radnjom usredotočenom na gl. junakinju (M. Dietrich /s kojom se vezao i u privatnom životu/). To su: Maroko (Morocco, 1930), o pjevačici koja se zaljubljuje u pripadnika Legije stranaca (G. Cooper); Obeščašćena (Dishonored, 1931), o prostitutki u austroug. tajnoj službi, koja demaskira rus. špijuna; Ekspres za Shanghai (Shanghai Express, 1932), s radnjom u vlaku napadnutom od kin. revolucionarâ, s junakinjom koja susreće brit. oficira — svoju nekadašnju ljubav (C. Brook); Plava Venera (Blonde Venus, 1932), o pjevačici u pariškom kabareu, koja svoje nastupe otpočinje prerušena u gorilu; Grimizna carica (The Scarlet Empress, 1934), o rus. carici Katarini II; Đavao je žena (The Devil Is a Woman, 1935), o »najopasnijoj ženi u Španjolskoj«, za čiju se naklonost bore 2 muškarca (C. Romero i L. Atwill); sve ih objedinjuje motiv misterije kobne ženstvenosti koja uništava i sebe i svoje muške partnere. Ti krajnje osobni filmovi ne iskazuju samo potpunu opsjednutost pojavom M. Dietrich, već i stanovite red. slabosti: od labavo komponiranih scenarija do pomanjkanja ukusa i kiča (osobito u oblikovanju artificijelnih ambijenata /uvijek građenih u studiju/). Usporedno s time, birajući sve bizarnije sadržaje i ekstravagantnije ambijente, taj miljenik šefova Paramounta stvarao je od sebe neku vrstu »hollywoodske legende« — počevši od lažne plemićke titule do krajnje arogancije u ponašanju i na snimanjima i u privatnom životu (tvrdio je da je isključivo on pisao scenarije, pa i snimao svoje filmove, iako su u njima očite zasluge scenarista J. Furthmana, snimatelja L. Garmesa, scenografa H. Dreiera i kostimografa T. Bantona). Njegovim najdrastičnijim nekorektnostima smatraju se prekrajanje Stroheimove Svadbene koračnice (1928) uz javnu izjavu »da je time spasio film i učinio ga najboljim Stroheimovim djelom«, te preinačavanje scenarija S. M. Ejzenštejna Američka tragedija (An American Tragedy, 1931) koji je Paramount odbio, i snimanje filma (unatoč protivljenju autora romana Th. Dreisera) kako bi kompaniji uštedio gubitak za plaćena autorska prava od 500 000 dolara. Razlaz sa M. Dietrich (istodobno i s Paramountom) kao da narušuje Sternbergovo samopouzdanje, pa slijede znatno manje uspjeli filmovi Zločin i kazna (Crime and Punishment, 1935) prema Dostojevskomu i opereta Kralj istupa (The King Steps out, 1936, bez potpisa ga je dovršio W. Thiele), što dovodi do prekida suradnje i s kompanijom Columbia. Film Ja, Klaudije (I Claudius, 1937), sniman u Vel. Britaniji za producenta A. Kordu, nije dovršio, dok je Narednikom Maddenom (Sergeant Madden, 1939) za MGM doživio neuspjeh. Tek filmom Shanghajsko podzemlje (The Shanghai Gesture, 1941), s radnjom u miljeu kockarnica, kao da je ponovno »našao sebe«, no gl. glumica G. Tierney nije bila odgovarajuća zamjena za M. Dietrich. Do 1950. uslijedila je stanka ispunjena nerealiziranim projektima. Pilot mlažnjaka (Jet Pilot, 1957 /snimljen 1950/51/) i Macao (1952) nisu autentična Sternbergova djela, jer je prvi zbog brojnih preinaka prikazan tek nakon 6 godina, dok je drugi gotovo u potpunosti (iako bez poptisa) presnimio N. Ray. Tek u svomu posljednjem projektu Anatahanska priča (The Saga of Anatahan, 1953) S. je — kao scenarist, redatelj i snimatelj — s jap. glumcima ostvario djelo koje podsjeća na njegova najuspjelija; priču o 13 Japanaca i 1 ženi na pustom otoku za II svj. rata, sa svim frustracijama i međusobnim rivalitetima, ispričao je u svom stilu — istodobno strastveno i artificijelno, opet u specijalno građenim dekorima (na pitanje zašto uvijek snima u studiju, a ne u prirodnom okolišu, odgovorio je: »Zato što sam pjesnik!«). Bio je koscenarist Ulice grijeha (1928) M. Stillera, napustio je režiju filma Uzimam ovu. ženu (1939), koji je dovršio i potpisao W. S. Van Dyke, a tjedan je dana radio i na filmu Dvoboj na suncu (K. Vidor, 1947), u čijim je natpisima naveden kao »savjetnik za kolor«. Posljednje godine života proveo je držeći predavanja (neko vrijeme na sveučilištu UCLA u Los Angelesu) i putujući po film. festivalima. U autobiografiji Zabava u kineskoj praonici (Fun in a Chinese Laundry, 1965) nastoji umanjiti značenje M. Dietrich za svoje stvaralaštvo.

Sternbergov neuravnoteženi opus, koji se kretao između kiča i genijalnosti, može se podijeliti u 3 faze: do pojave M. Dietrich, s njom i nakon nje. Definirajući film kao »akt agresije«, pišući scenarije i ponekad snimajući svoje filmove (Đavao je žena i Anatahanska priča), obuzet »perverznom erotikom«, ekstravagantnim likovima, kičerskim kostimima i dekorima (posebno u 2. fazi), stvorio je osobni stil obilježen (ponekad i do zloupotrebe) igrom sjene i svjetla. Stvarajući svoj svijet irealnoga, S. je autor koji je svojim filmovima obilježio jedno »glamourozno« vrijeme.

Ostali filmovi: Maskirana nevjesta (The Masked Bride, 1925 /po nekim izvorima, dovršio ga je Ch. Cabanne/); Bijeg (Escape/The Exquisite Sinner, 1926); Gonjenje (Dragnet, 1928); Posljednja zapovijed (The Last Command, 1928); Slučaj Lene Smith (The Case of Lena Smith, 1929); Grom iz vedra neba (Thunderbolt, 1929).

LIT.: C. Harrington, An Index to rhe Films of Josef von Sternberg, London 1949; A. Sarris, The films of Josef von Sternberg, New York 1966; A. Goetz/H. W. Banz (urednici), Josef von Sternberg. Dokumentation, eine Darstellung, Mannheim 1966; H. G. Weinberg, Josef von Sternberg, Paris 1966; H. G. Weinberg, Josef von Sternberg: A Critical Study, New York 1967; M. Klopčič, Josef von Sternberg, 1894-1969, Ljubljana 1970; J. Baxter, The Cinema of Josef von Sternberg, New York/London 1971; P. Mérigeau, Josef von Sternberg, Paris 1983.